Međunarodna manifestacija grafičko bijenale „Suva igla“ u okviru Krakovskog grafičkog Trienala uvršćena je među 22 prestižne manifestacije u svetu i predstavlja se na izložbi „Intergrafija“ u okviru Trienala. Bijenale „Suva igla“ u Užicu je još od svog osnivanja 1993. godine usmereno ka praćenju i podsticanju standardne grafičke produkcije ostvarene u tehnici suva igla.
„Žestival“ je prvi put održan 2006.godine kao festival voćnih rakija, sa ciljem da promoviše kvalitetne, autentične domaće proizvode i doprinese njihovoj vidljivosti i prepoznatljivosti na globalnom tržištu.
Nakon desetogodišnje pauze, 2016. godine festival je obnovljen, a od pre nekoliko godina je prerastao u međunarodnu manifestaciju koja afirmiše prirodu i kulturno nasleđe.
„Žestival“ u Užicu okuplja proizvođače tradicionalnih proizvoda sa područja Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, sa akcentom na proizvođače domaćih voćnih rakija koje ocenjuje stručni žiri i proglašava najbolje.U toku festivalskih dana održavaju se poslovni susreti (proizvođači tradicionalnih proizvoda – hotelijeri, ugostitelji),kreativne radionice i predavanja eksperata iz oblasti poljoprivrede, izložbe nošnji, poljoprivredne opreme i mehanizacije.
Licidersko srce je međunarodna smotra dečijeg folkora. Učestvuju deca do 15 godina starosti iz Srbije i zemalja u okruženju sa svojim tradicionalnim folklornim igrama. To je divna prilika za upoznavanje, druženje, razmenu iskustava i sklapanje novih prijateljstava.
Festival prate i brojne aktivnosti poput otvorenih igraonica folklora a gosti ovom prilikom posete i najznačajnije turističke destinacije u okruženju.
Učestvuje preko 800 dece iz 9 zemalja sveta.
Osnovni cilj festivala je doprinos uspostavljanju, razvoju i jačanju prijateljskih odnosa među zemljama, promociji kulturne saradnje dečije zajednice i podsticaj na očuvanju i negovanju tradicije i kulturnog nasleđa, kao i promocija turističke ponude Srbije.
Jokanovića kuća je pripadala jednoj od najbogatijih trgovačkih porodica Užica u drugoj polovini 19. veka – porodici Jokanović. Poznata je i pod imenom “Pecara” (Jokanovići su trgovali, između ostalog, vinom i rakijom i držali nekoliko mehana u Užicu).
Kuća je jedna od retkih sačuvanih reprezentativnih kuća 19. veka, ne samo u Užicu, već i široj okolini. Zbog naglašenih etnografskih karakteristika, objekat je proglašen za kulturno dobro – spomenik kulture.
Jokanovića kuća se nalazi u najužem centru grada, pored Gradske galerije. U njoj je predstavljena muzejska izložba ambijentalnog karaktera na temu: “Gradska kuća u Užicu u 19. i početkom 20. veka”. Postavkom je prikazana potpuna transformacija Užica od orijentalne varoši “šehera” u srpsku varoš.
Muzejska postavka sadrži tri ambijentalne celine (tri enterijera): Prvi, “orijentalna soba” kojim se prikazuje stanovanje građana u Užicu u 19. veku. “Devojačka – građanska soba” odražava početak novog “srpskog” vremena, kada se posle osobođenja od Turaka kod srpskih trgovaca i zanatlija javljaju potrebe za lepšim i udobnijim stanovima, evropskim odelom, nakitom itd.
Salon gradske kuće s kraja 19. i početka 20. veka predstavlja vreme kada se u Užicu izdvaja sloj bogatih ljudi, trgovaca koji svoje bogatstvo žele da pokažu i luksuznijim življenjem.
Blista svojom lepotom najveći pravoslavni hram u užičkom kraju – crkva Svetog Đorđa, smeštena usred Trga Svetog Save, pored zdanja Gimnazije, u samom centru grada.
Pravljena je davno, još kad je u ovom gradu, pored srpskog, živelo i tursko stanovništvo, i to kao hram i svetilište koje će užičke Srbe okupljati i objedinjavati.
Ova saborna crkva građena je od 1842. do 1844. godine, na inicijativu bogatih užičkih trgovaca. Pripada arhitekturi romantizma, kao poznobarokna građevina. Živopisali su je i ikonostas joj uradili slikari Dimitrije Posniković i Milija Marković desetak godina pošto je sagrađena. Na njenom tornju postavljen je prvi javni sat u ovom kraju, još 1859. godine, gde i dan danas stoji.
Naime, skoro na istom mestu, nešto južnije od sadašnjeg zdanja nalazio se do početka Drugog svetskog rata prvobitni hram Svetog Marka koji je izgrađen u doba beogradskog mitropolita Petra Jovanovića (1833-1859) i kneza Miloša Obrenovića, 1835-1836. godine.
Za Beograd u kome je još uvek turska vojna posada, kada je recimo današnja beogradska Saborna crkva bila od drveta, ovo je bio veliki duhovni događaj.
Ktitor hrama je Lazar Panča trgovac, koji je poreklom iz Južne Srbije, mesto Katranica, a umro je u Beogradu 1831. godine.
Hram se nalazio na groblju što je uobičajena pojava, a o groblju se starala Uprava hrama. Na Tašmajdanu je bio rudnik kamena (i šalitre) koji je korišćen i u doba Turaka i od kojeg je građeno mnogo toga i u današnjem Beogradu.
Pre samog podizanja hrama Svetog Marka, po svedočenju savremenika, na tom mestu je bio postavljen Krst i senica-šator gde je obavljena Sveta Liturgija ili litije na Paliluli.
Sreten Popović, Beograđanin, zabeležio je sedamdesetih godina 19. veka „da su tu bile neke ruševine, i za njih bi se govorilo i pričalo, da je tu bila stara crkva, koja je na svu priliku posvećena bila Svetom Marku”. Isti pisac pominje brežuljak – mogilu, na kojem je 1830. godine pročitan hatišerif.
Stara Markova crkva bila je pravougaona građevina čija je spoljna površina bila 11,5/21 metar, a unutrašnji korisni prostor 7,75/17,46 metara. Istovremeno je knez Miloš Obrenović sagradio u Topčideru dvorsku crkvu Svetih Apostola Petra i Pavla (dovršena 1834. godine).
Radovima na oba hrama rukovodio je Hadži-Nikola Živković iz Vodena (1792-1870), prvi veliki graditelj u obnovljenoj Srbiji i njegovi majstori Janja i Nikola.
Od samog početka postojanja hrama, još 1838. godine u njemu je sahranjen knežević Milan Obrenović, najstariji sin kneza Miloša Obrenovića, i to „desno od zapadnih vrata njenih, i prah pokojnog vladike šabačkog Gavrila (Popovića) koji leži levo od zapadnih vrata u samoj crkvi”.
Posle krvavog dinastičkog majskog prevrata 1903. godine; u ovom hramu je sahranjen kraljevski bračni par Kralj Aleksandar i Obrenović i Kraljica Draga Obrenović.
Oko 1870. godine hram Svetog Marka imao je dve parohije: terazijsku sa 312 domova i palilulsku od 318 domova.
U toku Prvog svetskog rata austrijanski porobljivači su obnovili hram 1917. godine. Prvobitni hram je postojao do početka Drugog svetskog rata. Usled nemačkog bombardovanja na Cveti 13. aprila 1941. godine hram je zapaljen i toliko oštećen da su njegovi ostaci potpuno uklonjeni tokom 1942. godine.
Usled nemačkog bombardovanja na Cveti 13. arila 1941. godine hram je zapaljen
Bela crkva Karanska, posvećena Blagoveštenju, nalazi se u selu Karanu kod Užica, a podigao ju je, kao svoju zadužbinu, župan Petar (Brajan), između 1340. i 1342. godine. Samo mesto crkve je korišćeno kao kultno još u doba Rimljana, o čemu svedoče rimski nadgrobni spomenici u neposrednoj blizini.Arheološka istraživanja, obavljena 1975. godine, otkrila su u crkvi ktitorske grobove, a radovi na konzervaciji i restauraciji njene arhitekture i živopisa, obavljeni su 1980. godine.
Bela crkva Karanska se danas nalazi pod zaštitom Republike Srbije, kao spomenik kulture od velikog značaja
Manastir Rujan je obnovljeni manastir iz 15. veka. Danas pripada Eparhiji žičkoj Srpske pravoslavne crkve.
Nalazi se pod planinom Ponikvama, na reci Bioski[1] (tj. Đetinji). Smešten je u ataru sela Vrutci, kod Užica, na desnoj obali istoimenog jezera. Manastirski hram posvećen je svetom Velikomučeniku Georgiju. Poreklo imena Rujan je od biljke ruj, koja raste u dolini reke Đetinje. Po njoj je čitava oblast, kao i manastir dobila ime, Rujno.
U porti manastira sahranjen je episkop žički Hrizostom Stolić (1939—2012)
Među spomenicima u okolini Užica posebno se ističe memorijalni kompleks na Kadinjači (14 km zapadno od Užica). Spomenik je posvećen borcima užičkog Radničkog bataljona, Posavcima i Orašanima koji su se žrtvovali 29. novembra 1941.godine štiteći odstupnicu glavnini partizanskih snaga iz Užica ka Sandžaku.
Ostaci Užičkog grada leže na stenovitom grebenu, koji gotovo pregrađuje korito Đetinje na mestu gde ona ističe iz klisure i utiče u pitomu kotlinu. Utvrđenje je podignuto na visokom, relativno nepristupačnom, grebenu koje sa tri strane okružuje reka Đetinja. Prema zapadu, jugu i istoku okomite litice, visoke i do 50 m, kao jaki prirodni bedemi spuštaju se do reke.
Prilaz gradu bio je moguć samo sa severa, sa sedla prema susednom visu, ali i tu su vertikalne strane branile prilaz najvišem delu utvrđenja, čineći ga neosvojivim. Iz utvrđenja se mogla nadzirati i braniti saobraćajnica koja je povezivala Bosnu sa Srbijom. Položaj grada vekovima je izazivao divljenje putnika i namernika koji su prolazili pokraj njegovih bedema.
Prvi pouzdani istorijski izvori o užičkoj tvrđavi potiču iz sredine 14. veka. Tada je bila u posedu vlastelinske porodice Vojinović, a od 1366-1373. godine pripadala je Nikoli Altomanoviću. Dubrovački istoričar Mavro Orbini pominje Užice opisujući događaje koji se tiču sukoba kneza Lazara i kralja Tvrtka sa Nikolom Altomanovićem, koji je tada uhvaćen, zarobljen i oslepljen u tvrđavi, leta 1373.
Geografski položaj i njen strateški značaj uticali su na izgled tvrđave. Ona je u gornjem delu imala polukružnu kulu, u srednjem delu objekte za smeštaj vojnih posada, opreme i hrane, a u donjem tzv. Vodenom kulom bila je povezana sa rekom.Tvrđava je više puta rušena i ponovo utvrđivana. Značajna dograđivanja i utvrđivanja obavljena su 1478. godine, zatim u vreme austro – turskih ratova 1688. godine i 1737-1839 godine i na kraju, u vreme Prvog i kratko vreme posle Drugog srpskog ustanka, 1813-1819 godine. Konačno je kao vojni objekat onesposobljena i porušena u januaru 1863. godine, u vreme proterivanja Turaka iz grada.
Zahvaljujući arheološkim istraživanja, delimičnom rekonstrukcijom i konzervacijom Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Kraljeva i Narodnog muzeja iz Užica od 1973-1984. godine zaustavljeno je obrušavanje i nestajanje grada koje je trajalo više od jednog veka.